iz Početne koordinate

Monika Herceg

jezero

dok se vraćao se iz seoske birtije
mato je pijan pao u jarak
i zaspao u snijegu

meridijani njegovih putopisa
rasuli su se iz šešira
i propali u dubinu mekog snijega
načinivši u ledenom jastuku
jedinstvenu kartu svijeta
pod suhim snijegom su izrasla
četiri kontinenta na kojima je
ganjao divlje konje
delta volge razlila se
točno pod matinom glavom
sanjao je kako love ribu
na kaspijskom jezeru
bacali su mreže
puneći ih rijetkim primjercima
gigantskih moruna i kečiga
nemarno budeći
nemani koje su okamenile na dnu

najveće jezero
uvijek je govorio mato seljanima
iz kojeg voda ne otječe

nije se ženio
ni imao djecu
ni unuke
a da jest
možda bi bježao brže i srčanije
kao preplašeno govedo
kad su izronile vodene zmije
i povukle ga
prema dnu




zarazne bolesti

ljuba je naglo okopnila
njene debele ruke u par tjedana
ispuhale su se kao gajde
obilazili su je doktori pa seoske ciganke
i nitko nije mogao dokučiti
s koje strane je zima ušla u krvotok
da iscijede otrov
samo su njene oči ostajale jednako velike
dvije staklene pikule
koje su razlagale strahove poput prizme

kad je cijela prešla u spore
njene smrznute oči bacili su
na dno jezera koje nabuja kao tijesto
u proljetnim mjesecima
da vodene rusalke otope neizbježnost bolesti
pod neuhranjenim rebrima




urobor

baka ih je hranila toplim ostacima mjeseca
koje smo čuvali u podrumu s jabukama
i kad su im izrasli zubi
neočekivano kao što je pao prvi snijeg
pustili su da pobjegnemo
prije potpune preobrazbe

mene tek rođenu nosili su
kroz labirinte bukovih grana
stranputicama
izgledali smo kao obitelj zečeva
kad bi tko i zaplakao
golim bi tijelima šuma gušila
gustoću jecaja

mogli su nanjušiti
kako mrznemo od neizvjesnosti

mogli su čuti kako nam dozrijeva
čvrstoća drveta u plućima

sadili smo priče u grmove gloga
da se potomci znaju vratiti
i tog zemljinog okreta
postali bismo polustabla
da nezdravo topao vjetar s istoka
nije zameo
i posljednje tragove
napokon otvorivši
proljeće




prekapanje

majka groblje obilazi jednom godišnje
da selo ne pomisli kako smo
zapustili mrtve
uredi tada pažljivo gredice
vrijeska šafrana preslice
i prekopa grobove kao da je u pitanju
jesensko okopavanje vrta
mrtvima se ne valja zamjeriti

dok ispod vojska sitnih bića
rasprostranjuje neomeđenost raspadanja
neizbježan je osjećaj ravnodušnosti i srama
ta činjenica da žalost jenjava
tempom kojim smrt raste u njima
neugodno brzo




plod

kako bi prekinula prokletstvo
majka je žrtvovala stado ovaca
traktor piliće zečeve
čak je i kukuruz pustila umrijeti

u siječnju se rascvjetala po četvrti puta
kao mlada trešnja
a plod je bio sitnih očiju za dobru sreću
i kose pune hrasta
polusrna polusestra