Nedavno mi je netko postavio pitanje koje trenutke u životu pamtim kao trenutke apsolutne sreće. Pitanje me porazilo. Riječ sreća ne postoji u mome vokabularu, a pitanje jesam li sretna nisam sebi postavila već nekih tridesetak godina. Trenuci sreće su rijetki, promucala sam, svjesna da kupujem vrijeme. Treba dočekati određenu dob da si čovjek može dopustiti takvu trivijalnost, poput te, da su trenuci sreće rijetki. Zamišljam da sam u toj dobi. Dob mi služi kao alibi.
Ljudima od vjere lakše je. Kakvu god svinjariju počinili, od pelješenja nečijeg novčanika do ubojstva, Bog je tu da im oprosti grijehe. Vjernici zbacuju teško breme grijeha i rasterećeni kreću dalje. I, eto, posve validnog razloga za sreću! Nisam vjernica, pripadam zanemarivom postotku ljudi na svijetu. Pa ipak, vjerujem u neprovjerenu tvrdnju da je ovo je još uvijek najbolji od svih mogućih svjetova.
A kad sam već izustila ovu likvidnu trivijalnost, prisjećam se i trenutka apsolutne sreće. Pritom nisam profesionalni lovac na sreću, nemam hobi s visokim kvocijentom sreće, nisam ni alpinistica ni jodlerica. Ja sam mračno, urbano ljudsko biće i moji trenuci sreće doista su rijetki.
Bilo je to u mojim kasnim tinejdžerskim godinama, mogla sam imati sedamnaest godina, ljetovali smo na Crnome moru. Nisam bila loša plivačica, iako se na Crnome moru svatko mogao osjetiti neustrašivim. Naime, tamo nema morskih pasa, a jake struje vuku plivače na pučinu. Zato su na crnomorskim plažama postojale spasilačke ekipe i osmatračnice (nešto kao bugarski Baywatch live, ali bez Pamele Anderson), to jest postojale su za vrijeme komunizma, kada su životi komunističkih masa bili dragocjeni. Kako stvari sada stoje, ne bih znala reći. Toga dana bila sam s nekim društvom na divljoj plaži, gdje nije bilo osmatračnica i spasilačkih ekipa. I tako sam se, ni sama ne znajući kako mi se to dogodilo, našla usred pučine, s blještavim suncem visoko iznad glave. Najprije me zahvatilo grozničavo veselje, a zatim sam se smirila, zatihla i tako plutalao neko vrijeme. A onda je kroz mene (da, možda je to pravi izraz) prošlo nepregledno jato ribica. Osjećala sam se kao da kroz mene klizi tekuće srebro, bila sam “njihova,” bila sam velika riba, one su pripadale milijunskom jatu malih. Nisam se uplašila, uživala sam, u tome času bila sam tek puki primjerak riblje vrste. Pogledala sam prema obali, negdje u daljini nazirala se figura plivača. Nakon nekog vremena, razaznala sam lice prijatelja koji je pritjecao u pomoć. Zajedno smo se vratili na obalu. More nas je izbacilo nekih dva ili tri kilometra dalje od mjesta s kojega smo krenuli.
I drugi trenutak sreće koji pamtim bio je “riblji.” Taj se dogodio prije nekih petnaestak godina. Ljetovala sam na Jadranskome moru, na otoku Lastovu. Turista nije bilo, rat tek što je bio završio i ja sam, posve sama, plivala u nekoj pustoj uvalici. U jednome trenutku, nekih desetak metara od mene, iz vode je iskočio dupin. Bio je to apsolutno veličanstven prizor: golemo ljeskavo tijelo s kojega pršte kapljice vode obasjane suncem! Osjetila sam da se moje srce—da li od straha ili od sreće—stislo u grumenčić veličine vrtne jagode. Dupin je nestao, a ja sam zabrzala prema obali.
Da, znam, teško je osjetiti poštovanje prema osobi čiji su trenuci apsolutne sreće vezani uz morske faune?! Iskreno rečeno, ne znam kako to objasniti. Nemam ništa protiv riba, ali nemam ništa ni za njih. Susrećemo se u uobičajenoj krvnik—žrtva konstelaciji: one su na tanjuru, tek skinute sa žara, a ja pred tanjurom, s vilicom u ruci. Zato će prije biti da su trenuci apsolutne sreće zapravo povezani s vodom, s povratkom u neko pra-stanje kojega se ne sjećamo, niti ga se možemo sjećati, ali ga zato mutno pamte naši geni. Bilo je to prije tko zna koliko milijuna godina, to pra-stanje, kada smo svi zajedno, i postojeće i još nepostojeće vrste, živjeli kao u kakvim besplatnim toplicama.
2.
E, sad, da ove retke objavljujem u nekim hrvatskim novinama netko bi me već teško optužio da sreću zamišljam kao komunizam, jer spominjem “besplatne toplice” i zagovaram “jednakost svih bića na zemaljskoj kugli,” te umjesto da se ribi obraćam kao ribolovac ili moreplovac, ja zagovaram “bratstvo i jedinstvo” svih živih vrsta, uključujući i ribe što plivaju u bugarskim vodama! A bugarskim, to je isto što i srpskim, nije li? I tu odmah postaje jasno zašto je riječ sreća nestala iz moga vokabulara. Zbog gluposti!
Već godinama živim u carstvu gluposti. Glupost je s vremenom postala preteška, izdišem pod njezinom težinom, ničim se više ne da ukloniti. Nekada sam pokušavala sa smijehom, pomagalo je. Sada je glupost naprosto zalegla, osvojila sav prostor i potrošila sav kisik. Glupost je prije četvrt stoljeća samouvjereno uzela mikrofon u ruke i stala na pozornicu. I nema nade da će u neko dogledno vrijeme sići. Kriješti s tim mikrofonom u ruci bez prestanka, zahtijeva da je slušam i da joj se divim. Glupost je u tih četvrt stoljeća ušla na velika vrata u vrtiće, u osnovne škole, srednje škole, na fakultete. Glupost je u međuvremenu odgojila nove generacije svoje djece, koja danas hitro zaposjedaju mjesta. Glupost je ušla u novine, televiziju, medije, čak i u moje tako malo i nezanimljivo polje, u književnost. Glupost piše svoje autobiografije, glupost promovira i nagrađuje kritičare koji će je podržati. Glupost je meni i mnogim drugim ljudima uzela radno mjesto i istjerala nas na ulicu. Nekadašnji šoferi, električari, sitni lopovi, ubojice, vodoinstalateri, vozači kamiona, nekadašnji novinari i novinarčići, profesori i profesorčići, psihijatri, generalni, historičari, sitni žicari, šibicari i pokeraši—znali su kako da nas pokradu i zasjednu nam za vrat. Glupost vlada i ne dopušta nam da dišemo. Ako se netko i pobuni, glupost se odmah razgalami, pusti svoj vrisak kroz tisuće i tisuće pravedničkih usta. Buka je nepodnošljiva.
Putovala sam autobusom iz Zagreba u Rijeku. Autobus staje u Karlovcu. Iskoristila sam kratku pauzu i otišla u stanični zahod. Tamo je umjesto uobičajene klozetfrajle novčiće ubirao klozet-frajer. Bio je sitan, mršav, ispijen četrdesetogodišnjak, odjeven u crnu dolčevitu kakve su se nosile ranih sedamdesetih. Iza zatvorenih vrata kabine čula sam kako nekome ojađeno mantra: “Za ovu sam zemlju devedest i prve dao život. Četiri godine bio sam na frontu! A gdje sam sada?! Pitam te gdje sam sada?!” Klozet-frajer tražio je odgovor na svoje pitanje, iako je odgovor bio više nego evidentan. “Vi ste sada u govnima,” odgovorila sam na njegovo pitanje tiho, više za sebe i šmugnula napolje.
Glupost se konstantno žali i žaljaka, glupost je dosadna kao zubobolja, glupost je lakoma, gluposti se uvijek čini da je zaslužila više. Glupost se busa u svoje rodoljublje i misli da za dobrovoljni posao voljenja domovine mora dobiti punu financijsku satisfakciju. Hrvatski dragovoljci, ratni veterani, dobili su od svoje domovine državne penzije. Mnoge premašuju prosječne hrvatske penzije za desetak puta. Militarizirana glupost već četiri mjeseca štrajka na ulicama Zagreba tražeći više. Ispada da su ti brojni dragovoljci—invalidi, pravi i lažni, ratnici, pravi i lažni, muške maškare odjevene u crne majice s velikim bijelim križevima na prsima (hrvatski križari!), ili šalove s dizajnom hrvatske šahovnice—duboko u pravu! Jer tko bi normalan volio takvu i slične zemljice besplatno?!
Glupost obožava sprovode. Osim talijanske mafije iz američkih filmova, i Balkanci su jaki u umjetnosti sahrane i sahranjivanja. Hrvati u posljednje vrijeme kao da jedva čekaju da netko umre, pa da se bace u naricanje i zapomaganje. Sahrana generala Praljka, ratnog zločinca koji se ubio u sudnici dok su mu suci čitali presudu, je savršen primjer. Dramatične slike padanja u nesvijest, držanja posmrtnih slova i ronjenja javnih suza prava su poslastica za medije. Prva novinarska pera ispisuje plahte papira ovlaženog autentičnim suzama. Neke ljude—kao nedavno preminulog popularnog pjevača zabavne glazbe—marljivo sahranjuju po dva puta, jednom u mjestu stanovanja, drugi put u mjestu rođenja. Najviši umjetničko-dramaturški standard sahrana dostigli su Titovi “grobari,” i nitko ih do sada nije nadmašio, iako, što se nadgrobnog spomenika tiče, Franjo Tuđman ima ljepši. Hrvati doista vole sprovode. Na tuđim sprovodima Hrvati do mile volje žale i oplakuju sami sebe, tu “šaku jada” koja je od njih preostala.
I dok uz pomoć mjenjača listam televizijske kadrove sprovoda; kadrove simpatičnih momaka ratnih veterana, koji što stojećki, što iz invalidskih kolica, šalju u svijet revolucionarno-emancipatorsku poruku da domovine, ma kakve bile, nikako ne treba ljubiti besplatno; kadrove s novoizabranom hrvatskom predsjednicom, koju hrvatski birači nose (u mislima, dakako) kao katolički vjernici na proštenjima svoju Gospu (pritom su svi balkanski narodi poznati po adoriranju svojih vlastodržaca),—najednom mi se cijela ta “slavna” borba bivših jugoslavenskih naroda i narodnosti za nezavisnost, slobodu, državnost, nacionalni identitet i sl. otvara pred očima kao televizijski reality show; kao dinamična smjena opačina, ubojstava, pljačke i otimačine kuća i kućica, rodnih gruda i brda, dukata i novaca, penzija i stanova, bankovnih knjižica i ušteđevina, ćupova sa zlatom i bačvi s vinom, kesa s novcem i pršuta, tvornica i koncesija, benzinskih pumpi i hotela, vila i zemljišta, mjesta u sabornicama i ambasadorskih mjesta.
Što je s nama koji smo dobar dio života potratili tumačeći tuđu dobru zabavu, reality show, kao svoju duboko ponižavajuću stvarnost? Što je sa svima nama?! Jer svi smo mi, na ovaj ili onaj način, bili i ostali taoci gluposti, bilo da smo čistili njezine cipele, bilo da smo vjerovali da unosimo prosvjetiteljsko svjetlo, bilo da smo živjeli u ilegali šutnje? U boljim vremenima policija bi naprosto isključila reality show program. U lošim vremenima najviše instance hrvatskih i srpskih sudova oslobađaju krivice ratne zločince, ubojice i pljačkaše.
Eto prilike da upotrijebim nezaboravnu repliku djevojčice, koju sam već toliko puta upotrijebila. Djevojčica je za vrijeme granatiranja Sarajeva završila u bolnici, na psihijatrijskom odjelu. “Čega se najviše bojiš?,” pitali su je liječnici. “Ljudi,” odgovorila je djevojčica. Djevojčica bi danas morala biti mlada žena koja se bliži tridesetoj. Nadam se da je naučila živjeti sa svojim strahovima. Ljudi su velika nesreća – i to je prva pretpostavka života među njima. To razumiju i kreatori nove Netflixsove serije, u kojoj se životinje, kojima je dosta terora ljudi, pridružuju globalnom životinjskom pokretu otpora. Kadrovi u kojima lavovi, tigrovi, slonovi, nosorozi, ali i sitan životinjski živalj, konačno pokazuju svoje zube, ispunjavaju me neobičnim zadovoljstvom. U svakom slučaju, na životinjskoj sam strani.
